Prijeđi na sadržaj

Dražen Budiša

Izvor: Wikipedija
Dražen Budiša
Dražen Budiša
Rođenje25. srpnja 1948.
StrankaHSLS
Zanimanjepolitičar, bibliotekar
2. predsjednik HSLS-a
1990. – 1996.
potpredsjednik Vlade RH
21. ožujka 2002.[1] – 30. srpnja 2002.[1]
PremijerIvica Račan
PrethodnikGoran Granić
NasljednikGoran Granić

Dražen Budiša (Drniš, 25. srpnja 1948.), hrvatski političar, bivši potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i drugi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Mladost i školovanje

[uredi | uredi kôd]

Dražen Budiša rođen je 1948. godine u Drnišu u kući koja je do 1945. godine bila gostionica s velikim dvorištem.[2] Otac mu Mate bio je službenik, a majka Marija kućanica.[2] U dobi od dvije godine prebolio je dječju paralizu.[2] Osnovnu i glazbenu školu te dva razreda gimnazije završio je u Drnišu. Treći i četvrti razred završio je u splitskoj gimnaziji 'Vladimir Nazor'.[2] U vrijeme gimnazijskoga školovanja profesori su ga zapazili kada je javno izrazio nezadovoljstvo zbog izbacivanja Franje Tuđmana iz Saveza komunista.[2] Prema vlastitoj tvrdnji tada je bio jedini koji je u gimnaziji koju je pohađao govorio tisuća i znanost.[2] Također navodi kako je bio jedini u gimnaziji, koji se nakon Omladinske političke škole odbio učlaniti u Savez komunista.[2] Godine 1967. upisao je studij filozofije i sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.[2] Godinu dana kasnije javno je branio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[2] Bio je viši bibliotekar u NSB-u od 1978. do 1989. godine.[3]

Politička djelatnost

[uredi | uredi kôd]
Vijenac, broj 474., 3. svibnja 2012.

Politički se aktivirao u jesen 1968. godine na Filozofskom fakultetu braneći Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[4]

Hrvatsko proljeće

[uredi | uredi kôd]

Tijekom Hrvatskoga proljeća Budiša je bio jedan od studentskih vođa (1971.,[2] imao je 23 godine i studirao filozofiju i sociologiju na zagrebačkome Filozofskomu fakultetu). 11. prosinca 1971. godine, Budiša je uhićen i osuđen, tijekom politički orkestriranoga i namještenoga sudskoga procesa, na kaznu strogoga zatvora od četiri godine.[3][5] Kaznu je odslužio u Staroj Gradiški i Lepoglavi.[6] Iz zatvora je izašao u prosincu 1975. godine.[5]

Osamostaljivanje Hrvatske

[uredi | uredi kôd]

Franjo Tuđman očekivao je kako će Budiša biti u HDZ-u u vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990. godine, no okolnosti su odvele Budišu u HSLS (Budiša se odaziva pozivu u HSLS Slavka Goldsteina[2]), kome je bio predsjednikom od 1990. do 1996. godine i od 1998. do 2003. godine.[6]

Samostalna Hrvatska

[uredi | uredi kôd]

U kolovozu 1991. godine postaje ministar bez lisnice u Vladi demokratskog jedinstva, iz koje istupa u veljači 1992. godine. Na predsjedničkim izborima 1992. godine doživljava poraz od Franje Tuđmana, ali uskoro HSLS postaje najjača opozicijska stranka.[2] Unutarstranački obračuni, kao i gotovo prepolovljen izborni rezultat 1995., rezultiraju njegovim odstupanjem s mjesta predsjednika HSLS-a.[2] Potom postaje predsjednik Velikog vijeća HSLS-a, ali i tu funkciju napušta nakon što je većinom glasova odlučeno da se prekinu pregovori s HDZ-om, koje je on zagovarao.[2] Kasnije će mnogi njegovi stranački puleni (Božičević, Tadić, Rožić, Zorić, Ropuš, Herak) prijeći u HDZ. 1995. godine izabran je za gradonačelnika Zagreba, ali Tuđman tada nije želio "dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu" te Budišu nije potvrdio.[6] HSLS se definitivno raspada u jesen 1997. godine.

Vlado Gotovac tada osniva Liberalnu stranku (LS), a Budiša se vraća na čelo HSLS-a. S govornice traži ključeve prostorija u Amruševoj (gdje je sjedište stranke), a poziranje Stephanu Lupinu u mussolinijevskoj pozi opravdava izjavom: "Sve je kriv onaj Latino." Suprotstavlja se IDS-u zbog Deklaracije o višejezičnom i multikulturalnom karakteru Istre, tumačeći da Hrvati time postaju nacionalna manjina u tom dijelu zemlje.[2] Tada poručuje IDS-ovcima: "Nitko me u ovih nekoliko godina nije ovako uvrijedio."

Uz posredovanje američkog "International Republican Institute"(IRI) - čije je djelovanje u Hrvatskoj kome je svrha bilo svrgavanje "autoritarnog režima Franje Tuđmana" financirala američka federalna agencija USAID[7] - u kolovozu 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Makar je na Hrvatskim parlamentarnim izborima 1995. HSLS bio dobio više (11,55%) glasova nego SDP (8,93%), Budiša je pristao na koalicijske odnose u kojima je Ivica Račan poslije vodio vladu, a SDP državnu politiku.

Nakon pobjede koalicije šest stranaka (SDP-HSLS-HSS-LS-HNS-IDS) na parlamentarnim izborima 2000., Ivica Račan nudi Budiši mjesto predsjednika Hrvatskoga sabora, što on odbija nadajući se pobjedi na predsjedničkim izborima 2000. Nakon poraza u drugome krugu od Stjepana Mesića, postaje saborski zastupnik. Zbog podjele u HSLS-u oko glasovanja o povjerenju Vladi Ivice Račana zbog izručenja hrvatskih generala Haškom sudu u ljeto 2001. Budiša podnosi ostavku na dužnost predsjednika HSLS-a, ali na izbornom saboru stranke u veljači 2002. godine Budiša ponovno postaje predsjednikom HSLS-a.

U ožujku 2002. godine Budiša je imenovan zamjenikom predsjednika u koalicijskoj Vladi. Nešto više od tri mjeseca nakon toga HSLS-ovci izlaze iz Vlade i vladajuće koalicije te su ponovno prešli u oporbu, nakon što su odbili u Saboru podržati Ugovor sa Slovenijom o nuklearki Krško. Istoga dana predsjednik vlade Račan podnio je ostavku, što je dovelo do pada Vlade.

Nakon ovog razdoblja 2000. – 2004. godine, na parlamentarnim izborima 2003. HSLS je u koaliciji s DC-om osvojio tek tri zastupnička mjesta (HSLS dva i DC jednoga), što je uzrokovalo međusobne sporove u stranci, koji su i naveli Budišu na podnošenje neopozive ostavke.

U prosincu 2009. godine je nakon višegodišnjega izbivanja iz aktivnog političkog života Dražen Budiša aktivirao svoje članstvu u HSLS-u.[8]

Znanstvena djelatnost i publicistika

[uredi | uredi kôd]

Budiša je do 2003. godine objavio četrdesetak[5] znanstvenih i stručnih radova iz hrvatske i europske kulturne povijesti[6] te više knjiga iste tematike. Priredio je i uredio više djela za publikaciju: Petar Zrinski, Moje drago srce: Pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, (likovno i grafički oblikovao Frane Paro), Zagreb, 1988. (2. izd. 1989., 3. izd. 1993.), Ivan Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofia ili Turci kod Siska: junačka igra u trih činih/spisao Ivan Kukuljević Sakcinski, (suprireditelj Božidar Petrač), Zagreb, 1989., Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga, Zagreb, 2007., i ini.

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Pet stoljeća hrvatske filologije, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1981. (ostali autori: Anđelko Novaković i Božidar Petrač)
  • Počeci tiskarstva u evropskih naroda, Kršćanska sadašnjost-Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1984.
  • Slika u knjizi: iluminirani kodeksi i ilustrirane knjige od XI. do XVI. stoljeća: iz riznica Metropolitane i Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu: od 1. do 22. VII. 1987: katalog izložbe, Nacionalna i sveučilišna biblioteka-Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987. (ostali autori: Vladimir Magić, Milan Pelc)
  • Humanizam u Hrvatskoj, 1988.
  • Razgovori o slobodnoj Hrvatskoj, (suautor Vlado Gotovac), HSLS, Zagreb, 1991.
  • Hrvatske knjige tiskane u Mlecima od XV. do XVIII. st., Nacionalna i sveučilišna biblioteka-Hrvatski centar P.E.N.-a, Zagreb, 1993.
  • Razgovori o hrvatskoj državi, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001.

Odlikovanje

[uredi | uredi kôd]

Osobni život

[uredi | uredi kôd]

Dražen Budiša je oženjen, a sa suprugom Nadom, koju je upoznao u studentskim danima, ima tri sina (Krešimira, Matu i Dražena).[2]

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Mandat potpredsjednika Vlade RH
  2. a b c d e f g h i j k l m n o p Biografije.org: Dražen Budiša, (u pismohrani archive.org 7. ožujka 2012.), preuzeto 3. travnja 2012.
  3. a b Proleksis enciklopedija: Budiša, Dražen, preuzeto 3. travnja 2012.
  4. Dnevno.hr: Moju kampanju nisu plaćali ni Gadafi, ni albanska mafijaArhivirana inačica izvorne stranice od 25. prosinca 2011. (Wayback Machine), preuzeto 3. travnja 2012.
  5. a b c Dernis.info: Dražen Budiša (1948.), preuzeto 3. travnja 2012.
  6. a b c d Anita Malenica, 33 godine u centru političkih tajfuna, Slobodna Dalmacija, 19. prosinca 2003., preuzeto 3. travnja 2012.
  7. (engl.) "Croatia Closeout Report July 2001 - June 2004", International Republican Institute - Agency for International Development, str. 1., pristupljeno 21. rujna 2014.
  8. Monitor.hr: Dražen Budiša aktivirao članstvo u HSLS-uArhivirana inačica izvorne stranice od 15. srpnja 2010. (Wayback Machine), preuzeto 3. travnja 2012.
  9. Narodne novine, broj: 01-051-95-12-1/1, 28. svibnja 1995., pristupljeno 18. svibnja 2015.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]